Ako bismo svoj unutrašnji svet i svet koji nas okružuje (druge ljude, okolnosti, događaje) posmatrali kao teren po kome se krećemo, mogli bismo reći da psihološki procesi kreiraju neku vrstu mape koja nam koristi da se snalazimo na tom terenu. Kako nema savršene mape, nego je ona manje ili više dobra reprezentacija teritorije, neretko se dešava da zalutamo. Svi znamo taj osećaj izgubljenosti, dezorijentisanosti, nesigurnosti pa čak i straha od svakog sledećeg koraka daljeg lutanja.
Koristeći se ovom analogijom, psihoterapijski proces bio bi rad na rekonstrukciji mape kako bi nam ona što bolje služila u navigaciji. Psihoterapeut bi u ovom procesu predstavljao i ko-konstruktora mape, ali i vodiča-saputnika kroz nepoznati teren za koji se mapa docrtava. Da bi ovaj zajednički put bio uspešan, neophodan je autentičan i siguran odnos koji se zasniva na razumevanju, poverenju, podršci i strpljenju.Kako poznajemo osećaj izgubljenosti, tako svi znamo i osećaj olakšanja i sigurnosti kada, uz pomoć svoje mape, nađemo pravi put.